Postav izložbe Boje ljubavi je svojevrsna retrospektiva Chagallovog grafičkog opusa u razdoblju od ranih dvadesetih godina 20. stoljeća do 1985., kad je, u svojoj 98. godini, izradio svoju posljednju grafiku „Prema nekom drugom svjetlu“, također izloženu u galeriji.

U vlasništvu različitih europskih kolekcionara izložba predstavlja niz litografija, bakroreza i drvoreza, crteža i memorabilija ovog umjetnika koji je svojim stvaralačkim opusom obilježio proteklo stoljeće. Zaljubljenost u ljubav, onu koja opsjeda njegovu umjetnost – Bellu Rosenfeld, opijenost imanentnošću božanskog, vjernost rusko-židovskim korjenima, sjetno milovanje motiva rodnog Vitebska ili pak nadahnutost kreativnim nabojem pariške vreve, isprepliće se u, samo Chagallu svojstvenom snoviđenju kroz izložene serije ilustracija Biblije, Gogoljevih Mrtvih duša, Egzodusa, Homerove Odiseje, prozora Jeruzalema, Cirkusa, Pariza, Longova epa Dafnes i Chloe.

Izložba koju su osmislile i postavile Nataša Bošnjaković i Nataša Mrkonjić ne zove se bez razloga Boje ljubavi. Na ovoj izložbi, baš kao i na brojnim Chagalovim djelima vidljivo je koliko je upravo ljubav suštinski prožeta njegovim stvaralaštvom. U toj dosljednosti vlastitom osjetilnom biću, leži prepoznatljivost cjelokupnog umjetničkog opusa.

Dosljednost sebi i samo svojim motivima potvrdila je Chagallovu poziciju i ulogu u povijesti umjetnosti. Premda se tijekom života družio s najpoznatijim umjetnicima u Rusiji, Parizu, New Yorku, a u svojim radovima koketirao s kubizmom, fovizmom, misticizmom ili nadrealnim, stvaralački duh Marca Chagalla ne da se zatvoriti ni u jednu od navedenih izama.
Ni sam ih nije volio i govorio je kako su svi ti „izmi“ teoretiziranje umjetnosti, a umjetnost je za njega nešto posve drugo. „Nemojte me pitati zašto violinista leti iznad krovova, ili zašto se na mojoj slici vidi plavo nerođeno tele u utrobi majke. Ja to ne znam. Moja stvarnost je negdje drugdje.“

Chagall je story teller, koji nije pričao priče nego slike. Neke samo svoje, magične slike, u čiju magiju nas je uvukao neprimjetno. „Moja samoća je zemlja moje duše. Ulazim u nju bez putovnice. Tu sam kod kuće.“ Cijeli je svoj svijet obojio svjetlošću i majstorstvo korištenja boje bilo je njegov najjači adut.