(Ženski) akt jedan je od najcitiranijih motiva u povijesti vizualne kulture. Međutim, seksualnost i tjelesnost kao autonomne teme u umjetnosti javljaju se tek s pojavom modernizma (a često u službi subverzije). Kasnije će od sredine 20. stoljeća uslijediti i tektonske mijene s kompleksnim fenomenima postmodernizma; pojavom suvremene popularne kulture. Ključno je istaknuti kako to prati urušavanje jasnih granica između popularneivisokekulture; masmedijskogiumjetničkog; javnogiprivatnog. U tom kontekstu promišljanje tjelesnog i seksualnog iskustva kao estetskog postaje legitimno teorijsko i umjetničko pitanje. Gropuzzova fotografija galerijski predstavljena posljedica je tih činjenica. Ovdje se postavlja pitanje mogu li se ti prikazi tumačiti kao svojevrsni (normirajući) simptomi patologije kulture?
Prepoznato je već kako autor osim izražene naklonosti prema ljepoti forme iskazuje i svojevrsni pomak ka provokaciji gledatelja s elementima (auto)ironije. Međutim, elemente voajerizma, fetišizma, sirovosti erotskog moguće je proširiti u višesmislenosti prisutnih simbola. Izbor ovih radova (neočekivano) ukazuje na mogućnost problematiziranja trošnosti i prolaznosti tijela te ljepote same. Derutna arhitektura, sasušeno lišće i blato, rukavice za čišćenje kao aluzija na propadanje i nečisto ili nadalje, naizgledna anoreksija; ožiljci; falusoidni bodljikavi (!) kaktus; anti-konotativno cvijeće i bezlične maske potencijalno su znakovlje mnogih asocijacija. Od plastične kirurgijedo(sado)mazohizma.Odmedikalizacije tijela do reproduktivne autonomije. Od naturalizirajuće sugestivnosti smrtnosti do objektivizacije…
Ova izložba zamišljena je dijelom retrospektivnog, dijelom (pod)tematskog karaktera. Nastojalo se je naglasiti slojevitost autorovog pristupa temi te njegov fotografski talent. Od studijskog promišljanja ženskog tijela preko naglašenog skulptorskog pristupa istom motivu te umješnog poimanja tijela u pejzažu do estetiziranog čistog kolorističkog modeliranja i zaokupljenosti portretizacijom istaknute psihologizacije.
U svemu tome Rino Gropuzzo ne samo da još jednom svjedoči svoju fascinaciju i ljubav u prikazivanju žene nego i autorsko poštovanje prema istoj, kao i mediju fotografije u kojem kao stvaratelj djeluje.
(Iz predgovora Tomislava Čopa)
