Zahvaljujući SIZ-ovoj fokusiranosti na aktivističku umjetnost koja u Rijeku dovodi umjetnike iz različitih neuralgičnih konstelacija, na izložbi osječkog slikara Dražena Budimira (1980.) može se vidjeti kako se specifično mentalno stanje profesionalca srednjih godina koji živi i radi na hrvatskom istoku održava u širokoj formalnoj lepezi koju kao izražajno područje otvara obzor suvremene likovnosti.

Svoj anarhoidni svjetonazor Budimir provodi izrazito artikuliranim i vrlo discipliniranim likovnim jezikom. U tom pogledu materijal izložbe možemo grubo podijeliti na figurativni segment, zasnovan na široko shvaćenom nasljeđu estetike pop-arta i segment koji se u formalnom smislu zasniva na aproprijaciji znakova uvriježene vizualne komunikacije državotvornog identiteta i signalistike.

U oba slučaja Budimirova stvaralačka strategija usmjerena je na stvaranje diskrepancije forme i sadržaja. Tvrda i precizna linija crteža, plakatna plošnost kompozicije i čiste boje preuzete iz mašinerije ideološke umjetnosti agitpropa, odnosno, njihove inačice razrađene za potrebe marketinga i industriju stripa, Budimiru su idealna forma za ubacivanje neočekivanog, prevratničkog sadržaja.

Heroji su detronizirani, idealne predodžbe korumpirane, posljednje obrane i obziri su tek slova na papiru, sabotaže i nesreće udarni motivi. Koncepcijski slični zahvati kontaminirat će preuzete signale ili nacionalna obilježja do hrpe semiotički nečitkih, kontradiktornih ili praznih znakova, što će im kao artefaktima paradoksalno pridati izrazitu semantičku snagu u obilježavanju stvarnosti naglašeno poremećenih moralnih vrijednosti.
(Iz predgovora Branka Franceschija)