Kako odajete počast desetogodišnjem umjetničkom radu i zaustavljenom stvaralaštvu? Postoji li način da se kroz plesnu predstavu oživi festival? Armin Hokmi i ekipa inteligentno i smisleno odgovaraju na ova pitanja u Shirazu. To je gotovo kao da gledate izlazak ili zalazak sunca: iznova i iznova, ovo misteriozno, zadivljujuće djelo otkriva nove nijanse u kojima gledatelj može uživati.

Šest izvođača plete obrazac pokreta, uvijajući se i odmotavajući u pulsirajućem ritmu zadivljujuće glazbe, prateći fluidne putanje koje ih spajaju u prolazne konstelacije. S nepokolebljivim afinitetom prema impulsima koji se javljaju između plesača, Shiraz u prvi plan stavlja kolektivni rad sjećanja i zajedničkog plesa. Praksa ljubavi. Pulsirajući ples prožet osjećajem čarolije i čežnje.

Polazna točka za ovo djelo je Shiraz Arts Festival. Festival umjetnosti uživo koji se održavao između 1967. i 1977. na jugu Irana i radikalno je promišljao odnos prema publici i modalitete kadriranja umjetničkih djela. Armin Hokmi ga, zajedno s timom, smješta u našu današnjicu u formi oživljavanja, dajući mu novi izgled kroz plesnu izvedbu.

Shiraz je i hommage i fiktivno mjesto radnje. Nastoji ponovno osmisliti ambicije festivala i njegovu ljubav prema živoj izvedbenoj umjetnosti, njihovoj autonomiji kao umjetničkoj formi i njihovim zajedničkim korijenima izvan geografskih granica.

How do you pay tribute to ten years of artistic work and creativity brought to a halt? Is there a way to revive a festival through a dance performance? Armin Hokmi and the team answer these questions with intelligence and flair in ‘Shiraz’. It is almost like watching a sunrise or sunset: over and over again, this mysterious, captivating work reveals further nuances for the viewer to appreciate.

Six performers weave a pattern of movements, coiling and uncoiling to the pulsating beat of a captivating music, tracing fluid trajectories that bring them together in ephemeral constellations. With an unwavering affinity for the impulses arising between the dancers, Shiraz brings to the forefront the collective work of remembering and dancing together. A practice of love. A pulsating dance imbued with a sense of enchantment and longing.

The starting point for this piece is the Shiraz Arts Festival. A festival for live arts that took place between 1967 and 1977 in south of Iran and radically rethought the relationship to the audience and modalities of framing art works. Armin Hokmi, together with the team, places it into our present day in the form of a revival, by giving it a new appearance through a dance performance.

Shiraz is both an homage and a fictional setting. It seeks to reimagine the ambitions of the festival and its love for the live arts, their autonomy as art forms and their common roots across geographical borders.