UO Fedra art: Fedra – premijera

FEDRA monodrama je nastala prema istoimenoj tragediji J. Racine u vrijeme francuskog klasicizma, o ŽENI-KRALJICI razdiranoj, kako ona sama kaže „mračnim i grešnim strastima“ i zbog kojih se ona već na samom početku želi lišiti života.  Na kraju i poslije svega to i učini. Kakve su i koje su strasti „koje razum čine slijepim“ i zašto se upravo one koje se kao takve pojavljuju u žena kvalificiraju „mračnim“ i „grešnim“; za razliku od pojave istih u muškaraca? Taj Erosa koji u njoj gori snažnim plamenom, civilizacijski, sociološki, povijesno, religiozno… i u svim ostalim slojevima razvoja čovječanstva nije prihvatljiv u odnosu prema ženama općenito, kao što ih niti same žene, većinom, u sebi ne mogu prihvatiti i ne znaju se nositi s njima. Na tom preduvjetu Fedra predstavlja simbol svih žena kojima se negira i potiskuje Eros, strasti zbog kojih ONA-Fedra ponire u najmračnije strane svojeg uma i emocija čineći pri tom strašna djela koja iz prethodnog proizlaze. Zbog toga se već na samom početku uvodi snimljen glas Isusove rečenice: „Neka baci kamen koji je bez grijeha“, opominjući time čovječanstvo, ljude… da se „bolje i dublje zagledaju“ u ono što Fedra u monodrami, kao i Racinova tragedija, donose „na svjetlo dana“; uviđajući time uvjetovanosti u individualnoj i kolektivnoj svijesti, čiji smo svi stvaraoci.

Likovi Racinove tragedije su u monodrami predstavljeni na različite načine, Tezej i Hipolit putem glazbenih isječaka i tema iz različite klasične glazbe, čime glazbeno predstavljaju svoje stavove, razmišljanja i ponajviše emocije na osnovu kojih Fedra igra, reagira i u odnosu je s njima. Svi ostali likovi Racinove tragedije, napose Enona njena dadilja, svedeni su na snimljene glasove „rulje“ koja se ne vidi ali se čuje i osvjetljavanje publike koja gleda, vidi ali šuti. Glasovi „rulje“ donoseći i odnoseći glasine, šireći ih pletu pri tom svojevrsnu mrežu oko njenih osjetljivih, snažnih i neznanih joj čula i „smućenog uma“, podjarujući ih time i dovodeći je do granice neizdrživog bola. U toj bolnoj „pomućenosti“ ulazi u najmračnije dijelove svoje ličnosti, dodatno razdijeljena između „grešne i mračne“ strasti i vladarske dužnosti, napose majčinske prema sinu-nasljedniku prijestolja, kojeg ona sama ne može naslijediti, a čiji je ujedno nasljednik i Hipolit…. „amazonkin sin, sin Tezeja muža“ njenog, posinak njen…. u kojeg se „grešno“ zaljubljuje.

Kao što niti Racinova tragedija ne preispituju muški antipod Erosa u liku Tezeja, Fedrina muža koji ju je na prevaru oteo iz očinskog doma kao djevojčicu od 12 godina i učinio je potom kraljicom i majkom svojih sinova, tako niti monodrama to isto ne preispituje. Ali upravo je ŠUTNJA o tome civilizacijski znakovita u razlici između pristupa i pogleda na Eros u muškaraca i žena, a koji je iskonski uvjet zemaljskog života sviju. Možda nam jedan od razloga tome izravno izriče sama Fedra, prije nego što prizna svoju ljubav Hipolitu, nakon glasine da je Tezej mrtav: „Nije mrtav, nije jer se svima javlja pun slave, neprestano se stavlja pun slave. I njegova nas sjena svih drži u vlasti. Onakva kakva stiže do tihih Hadskih stijena, prevrtljiva što trči za tisućama žena i koja će oskvrnut’ čak postelju Božanstva…“  Ne baveći se Tezejevim  preljubničkim i prevrtljivim, veoma moralno upitnim dijelovima života, već njegovom slavom i sjajem koja zasjenjuje njegov Eros i djela na osnovu njega, on time predstavlja simbol velikog djela prešućene povijesti o muškarcima i njihovom „mračnom i grešnom“ odnosu prema ženama. Načinu na koji nas ponekad i većinom razumiju, vide i koriste; udovoljavajući svojoj fizičkoj žeđi ili ostvarenju nekih drugih svojih žeđi; obaveza i dužnosti. Svega onog o čemu  Racine progovara u Fedri, na drugačiji način i čija je paradigma žena, a ne muškarac. Žena koja samu sebe zbog tih istih „grešnih i mračnih“ strasti odmah na početku tragedije i unaprijed osuđuje na smrt. Iz tog mraka i tmine ponire u još tamnije i mračnije, guši se bez ponosa i časti, mre, neprestano mre….čineći pri tom strašne stvari i priznajući pred sam svoj kraj sama sebi da se svojim grijesima spustila na samo dno. Oduzimajući si život naposljetku, što naziva težim i dužim putem iskupljenja, zbog ljage svoje sumnje koja je prikrivala vrlinu, ostajemo MI-„RULJA“, koja s gnušanjem zakopavamo osim nje i spomen na sva njena djela, kao i sve uvjetovanosti istih koje smo zajednički, povijesno i civilizacijski uvjetovali ženama.

Fedra otvara mnoga pitanja vezana uz način i poimanje žena kao strasnog i čulnog bića, zbog čega se naša moralnost vjekovima preispituje i nastoji potisnuti, zakriti naš Eros koji je „grešniji“ od  istog u muškarca. Odnos svih nas, „rulje“, prema tome povijesno i civilizacijski ženu ograničava na mnogim razinama i drži je „ne čistom“, ne vrijednom, manje vrijednom…. te je u nama možda već generacijski podsvjesno usađena ta „nečistoća“ i krivnja i ne mogućnost otvorenog suočavanja s tim silama u nama, bez negativnih emocija i stanja i djela koja ona potencijalno mogu proizvest.

Glumica, redateljica, dramaturginja: Denis Kirinčić
Suradnica u dramaturgiji: Laura Marchig
Oblikovanje zvuka putem isječaka klasične glazbe: Darko Jurković i Edi Kačarik
Oblikovanje svjetla: David Dubrović
Snimka glasova “rulje”: Borna Biondić, Tamara Perković, Mark Šokčić i Ana Maria Štefanac
Oblikovanje vizuala: Tajana Vučenov
Fotografije i snimka predstave: Josip Čekada

Ulaz na predstavu nije dozvoljen mlađima od 18 godina.


Ulaznice po cijeni od 80 kn moguće je kupiti sat vremena prije početka događanja na blagajni HKD-a bez dodatne naknade ili online na mojekarte.hr, u Dallas Music Shopu, Foto Reviji i New Soundu (Matulji) uz naknadu od dodatnih 5 kn za obradu transakcije.

Za ulazak u dvoranu potrebna je COVID potvrda. Mogu ju pribaviti svi koji su cijepljeni, preboljeli COVID ili su negativno testirani od strane medicinskog osoblja unutar 48 sati od predstave. Obavezno nošenje zaštitne maske.

Skip to content