Kamen [ZeKaEm i Beogradsko dramsko pozorište]

Mislim da ćete morati smisliti gomilu prekrasnih novih laži, inače ljudi neće željeti nastaviti sa životom.
Kurt Vonnegut, Klaonica 5

Kad čovjek, u vremenima normaliziranja abnormalnoga, donese odluku, u abnormalnu vremenu ozakonjenu i društveno prihvaćenu, premda nepojmljivu i posve neprihvatljivu s gledišta elementarne ljudskosti i moralnosti – kad, dakle, uzoriti građanin abnormalna društva donese takvu jednu odluku i potom preživi abnormalna vremena, kako uspijeva živjeti sa strahotnim posljedicama svoje odluke? Što čini da bi uspostavio vlastitu vertikalu, očuvao svoj identitet i obranio svoje postupke? Osjeća li krivnju, kajanje? Kako se sjeća tih vremena i svoje odluke, i sjeća li ih se uopće? I nadalje: što priča svojim potomcima kad ga neminovno suoče s pitanjima o abnormalnim vremenima koje je, u međuvremenu, službena povijest obilježila kao sramna i zločinačka? Riječ je o ljudima koji nisu neposredno okrvavili ruke, za koje ni u jednom društvu nema mjesta pod pravosudnim povećalom jer ih je jednostavno previše da bi bili krivično gonjeni – uostalom, sve su učinili prema važećim zakonima abnormalnih vremena. Pa ipak, njihove su odluke, geste, ili često odsutnost odluke, pasivnost, presudno mnoštvo djelića mozaika od kojih nastaje monstruozna slika tog vremena. Odluke pokretača abnormalnosti ne mogu nikad dobiti na moći i ubojitosti bez tog mnoštva. Drama Kamen uranja upravo u pitanje odgovornosti malog čovjeka u odnosu na veliku povijest i secira fibrozno tkivo zatomljene krivnje i fabricirana sjećanja, gusto prepleteno oko grčevita nastojanja očuvanja mita o obiteljskoj ispravnosti i dostojanstvu. To je nedvojbeno najbolnija tema njemačkog društva od 1945. naovamo, kojom se bavi već treća generacija. No svako društvo koje je prošlo pakao rata i vladavinu abnormalnosti nosi se s istom bolnom temom, htjelo ono toga biti svjesno ili ne.

Marius von Mayenburg (1972) napisao je Kamen 2008. godine, kao već etablirani dramatičar i redatelj te kazališni suputnik Thomasa Ostermeiera, s kojim već 22 godine vodi berlinsku Schaubühne am Lehniner Platz, najpoznatiju njemačku kazališnu kuću. Komad je iste godine praizveden u režiji Inge Berka kao koprodukcija Salzburškog festivala i Schaubühne, da bi do danas samo u Njemačkoj imao gotovo petnaest različitih inscenacija, uz brojne druge diljem Europe.

Kao i Ostermeier, Mayenburg pripada u svakom smislu – generacijskom, estetskom, poetičkom, svjetonazorskom – kazališnom pokretu koji je devedesetih ponikao u Velikoj Britaniji i iznjedrio pisce poput Sarah Kane i Marka Ravenhilla, a poznat je pod imenom In-Yer-Face Theatre – teatar u lice. Posve u skladu s imenom, taj je kazališni glas smion, provokativan i brutalno izravan, kao krik prije nego odgovor, upućen zapadnom društvu ogrezlu u neoliberalnoj močvari materijalizma, konzumerizma, sve drastičnijih socijalnih razlika i nepravdi, društvu koje je uspjelo izgubiti koordinate smisla i kompas elementarne ljudskosti. U Njemačkoj se pak Mayenburgova poetika naziva kapitalističkim realizmom, u kazalištu suprotstavljenu postdramskom teatru – smjeru koji se nakon glasovite istoimene knjige Hans-Thiesa Lehmanna iz 1999. uspostavio kao jedan od dominantnih u kazališnoj praksi mnogih kultura, pa i našoj. Mayenburg naime smatra da se aktualnoj stvarnosti ne može obraćati s pozicije lišene subjekta, kao što to čini postdramski teatar. Za njega su likovi i narativ neizostavne okosnice drame. Tako je u Kamenu junak drame jedna vila u Dresdenu oko koje se prepleću i sukobljavaju životi i sudbine njezinih izvornih vlasnika, židovske obitelji Schwartzmann, triju generacija njemačke obitelji Heising te djevojke Stefanie koja je provela u toj vili cijeli svoj dotadašnji život.

Koliko god njegov dramski kredo na prvi pogled djelovao konvencionalno, Mayenburgovo je dramsko pismo daleko od toga. Strasni privrženik nelinearne naracije, Mayenburg u Kamenu maestralno prepleće pet različitih epoha kao pet točaka presudnih za priču o jednoj dresdenskoj vili, ali i za noviju povijest Njemačke: od 1935. i zakona o Židovima u još mladoj nacističkoj Njemačkoj, preko kraha Hitlera 1945. i stravična bombardiranja Dresdena; masovna priljeva etničkih Nijemaca 1953. u Istočnu Njemačku i bijega mnogih iz Istočne u Zapadnu Njemačku; 1978. kad su relaksirane mjere prelaska granice sa Zapada na Istok; sve do 1993. kad se, četiri godine nakon pada Berlinskog zida i ponovna ujedinjenja dviju Njemački, masovno denacionalizirala imovina u Istočnoj Njemačkoj. Izrazito fragmentarnom, gotovo filmskom, dramaturgijom, osnovanoj na asocijativnu povezivanju fragmenata, minimalističkim dijalogom nabijenim suspregnutim emocijama, Mayenburg forenzički dekonstruira mit o moralnoj ispravnosti pokojnog pater familiasa obitelji Heising i njegove žene Withe, graditeljice tog mita.

Veliki filozof Zygmunt Bauman rekao je da čovjek esencijalno bira između sigurnosti i istine. Održavši se tijekom dviju generacija, usprkos očitim pukotinama u priči, fabriciranje mita ne može izdržati potragu za istinom treće, najmlađe generacije. I što onda?, pitanje je od kojeg se generacijama strepilo. Možda odgovor na njega treba tražiti u nekim ovovremenim Eumenidama ili Edipu na Kolonu… ili na nekom nama još nevidljivu mjestu pod suncem koje krije novi oblik tako potrebne katarze.
Katarina Pejović

Redatelj: Patrik Lazić
Dramaturginja: Katarina Pejović
Scenografkinja: Vesna Popović
Kostimografkinja: Marta Žegura
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Oblikovateljica zvuka: Teodora Đurković
Autori videa: Jelena Tvrdišić i Aleksandar Jakonić
Asistentica redatelja: Ana Janković

Glume:
Witha: MIRJANA KARANOVIĆ
Wolfgang: DADO ĆOSIĆ
Heidrun: NATAŠA MARKOVIĆ
Hannah: IVA ILINČIĆ
Mieze: DORIS ŠARIĆ KUKULJICA
Stefanie: MIA MELCHER

djevojčice u videu: Maša Zoroe i Staša Baničević

s njemačkoga preveli: Drinka Gojković i Boris Perić

Skip to content